OD CENTRALE DO KAJZERICE

12.08.2019. Denis Kolinger, dijete Nogometnog kluba Jaska, a danas kapetan prvoligaša Lokomotive, sa svojih tek 25 napunjenih godina, već sada spada u najuži krug najvećih igrača u povijesti jaskanskog nogometa

Denis je rođen 14. siječnja 1994. godine u Malschu (Njemačka), a prve nogometne korake napravio je na Centrali, u dresu Jaske, za koju je igrao od 2000. do 2007. godine. Tada je zapeo za oko skautima kluba iz ulice pjesnika, te u ljeto 2007. prešao u NK Zagreb, u kojem je odigrao i svoje prve prvoligaške minute. Dres Zagreba nosio je punih devet godina (106 službenih nastupa uz 2 postignuta pogotka), da bi od ljeta 2016. prešao u redove zagrebačke Lokomotive, čiji je od ove sezone i kapetan. U dosadašnje tri godine u redovima Lokosa, skupio je 98 službenih nastupa, u kojima je postigao 4 pogotka. Nastupio je 20 puta za mlade reprezentativne selekcije Hrvatske (uzrast od U-16 do U-21), a upisao je i jedan nastup u dresu hrvatske A reprezentacije. Bilo je to 28. svibnja 2017. godine u Los Angelesu protiv Meksika. Sve to što je do sada postigao u svojoj, još uvijek poprilično mladoj karijeri, povod su ovoj priči kojom ćemo vam predstaviti ovog skromnog, simpatičnog i vrlo komunikativnog mladića, već sada jednog od najuspješnijih nogometaša i sportaša u povijesti jaskanskog kraja.
Denise, reci nam za početak nešto o svojim nogometnim počecima. Kako i kada si zavolio te počeo igrati nogomet?
-Nogomet me počeo zanimati još prije nego sam krenuo u školu. Moj stric Dubravko je bio profesionalni nogometaš u Njemačkoj, pratio sam njegove utakmice i tako sam zavolio nogomet, a uskoro sam ga i sam počeo igrati u Nogometnom klubu Jaska. Inače, osim nogometa, jako volim i košarku. Kada god stignem idem i na utakmice, a posebno volim i pratim Cibonu.
Koja su tvoja sjećanja na dane provedene u omladinskom pogonu NK Jaska?
Imam samo lijepa sjećanja i uspomene. Ja sam inače u Jaski počeo kao vratar, a onda su me treneri stavljali na poziciju napadača tako da sam uglavnom igrao u vrhu napada. Bilo mi je jako lijepo. Bili smo jako dobra ekipa i svi smo se odlično slagali. Posebno se sjećam kvalifikacijskih utakmica za plasman u prvu ligu pionira u kojima nažalost nismo uspjeli proći. Bilo je puno lijepih uspomena, to je bilo bezbrižno razdoblje u kojem smo se igrali nogometa i uživali na jedan poseban, dječji način. Obzirom da sam bio fizički dosta razvijen za svoje godine, čak sam kao stariji pionir odigrao nekoliko utakmica za kadete i juniore, što mi je bila i velika čast i zadovoljstvo. Uvijek se rado sjetim tih dana u Jaski, a i danas redovito pratim sve što se događa u klubu. Jaska je za mene uvijek jedna posebna emocija.

Kako je došlo do prelaska u NK Zagreb?
-Zamijetio me jedan od trenera u Zagrebovoj nogometnoj školi, Krešimir Gojun i to na utakmicama selekcije Zagrebačke županije te sam dobio poziv da dođem u Zagreb na probu. Bio sam na probi dva tjedna, zadovoljio kriterije i zahtjeve struke i ostao u Zagrebovoj nogometnoj školi.
Je li bila teška prilagodba i prelazak iz amaterskog u profesionalni klub? Koje su bile razlike između Jaske i Zagreba?
Bilo mi je jako teško u početku. Razlika je velika. Iako se i u Jaski dobro radilo, ovo je ipak jedna viša razina, veća i jača konkurencija i to sam shvatio tek kada sam došao. U početku sam samo trenirao, nisam odmah igrao kako bih uhvatio priključak sa svima koji su već bili godinama u tom sustavu rada. S vremenom sam uhvatio ritam i kontinuitet. Hvala Bogu, nisam imao problema s ozljedama i to mi je bitno olakšalo uspon. Isto tako, bio sam dobro prihvaćen od svih i to mi je puno značilo i pomoglo.
Što posebno pamtiš i što bi izdvojio iz dana u NK Zagreb?
-Pamtim svakako potpis prvog ugovora sa šesnaest godina i to mi jedan od najsretnih dana u životu jer mi se time ostvarila velika želja i otvorio mi se put da postanem profesionalni nogometaš. Bilo mi je jako lijepo u Zagrebu. Bila je odlična atmosfera među nama igračima, klub je bio u to vrijeme sjajno organiziran s vrhunskim uvjetima za rad kakve je imao malo koji klub. Zagreb je tada forsirao i davao veliku minutažu mladim igračima i to je bilo savršeno za moj napredak i iskorak. Pamtim i prvi prvoligaški nastup. Debitirao sam na Šubićevcu protiv Šibenika s tek sedamnaest navršenih godina. Naravno, nije uvijek sve bilo savršeno, bilo je i lošijih trenutaka i težih dana ali sve se lakše prebrodilo upravo zbog sjajne atmosfere i velikog prijateljstva među nama igračima. Većina nas je zajedno i živjela u Zagrebellu, kampu Nogometnog kluba Zagreb.

Od ljeta 2016. si u Lokomotivi. Jesi li zadovoljan s tri dosadašnje sezone u klubu s Kajzerice?
-Zadovoljan sam. Poznavao sam podosta suigrača još iz ranijih dana jer smo igrali zajedno u mlađim uzrastima pa mi je prilagodba na novi klub bila ipak lakša premda mi je trebalo nekoliko mjeseci za uhodavanje i hvatanje ritma u novom okruženju. U Lokomotivi sam okusio i međunarodne službene utakmice i to je bilo jedno novo i neprocjenjivo iskustvo za mene. Pamtim europske dvoboje u kvalifikacijama za Europsku ligu protiv Santa Colome, Rovaniemija, Vorskle i Genka. Bile su to sjajne utakmice i malo nam je nedostajalo da se čak plasiramo u Europsku ligu.
Koje su ti želje i planovi za ovu sezonu ali i bližu budućnost? Planiraš li se okušati u inozemstvu i u kojoj bi ligi najradije igrao?
-Sve su moje misli trenutno vezane za Lokomotivu. Inače, imao sam prošlog ljeta nekoliko inozemnih ponuda ali te ponude nisu zadovoljile klub tako da nije došlo do realizacije transfera. Imam još uvijek nekih kontakata i nije nemoguće da do kraja ljeta realiziram transfer u inozemstvo, ali ponavljam, koncentriran sam na Lokomotivu u kojoj je meni jako dobro i neće mi biti nikakav problem ostati i nadalje na Kajzerici. A kada bih mogao birati, najveća bi mi bila želja zaigrati u Njemačkoj Bundesligi. Inače sam veliki navijač Hoffenheima. To je klub iz grada blizu mog rodnog mjesta Malscha.
Upisao si jedan nastup u dresu Hrvatske reprezentacije. Kakav je bio osjećaj istrčati u dresu Vatrenih pred 62.317 gledatelja u Los Angelesu protiv Meksika?
-To je bilo neopisivo. Nešto posebno. Velika je stvar i poseban osjećaj kada igraš za svoju državu i kada slušaš svoju himnu prije utakmice. Bilo je fantastično, a još smo i svladali Meksiko pa je sreća bila potpuna.

Imaš li nekog nogometnog uzora odnosno najdražeg igrača?
Imam. To je Mats Hummels, njemački stoper iz Borussije Dortmund.
-Možeš li izdvojiti neke od svojih najboljih i najdražih suigrača u dosadašnjoj karijeri?
Svih ovih godina imao sam stvarno puno suigrača i sa svima sam si bio dobar i jako mi je teško nekoga posebno izdvojiti jer sam se s puno njih zbližio i sprijateljio.
Imaš li nekog trenera kojeg bi posebno izdvojio?
-Imao sam puno trenera do sada i sa svima sam bio u dobrim i korektnim odnosima ali bih ipak izdvojio Vjekoslava Lokicu, Željka Kopića i Gorana Tomića. Svakako bih istaknuo i zahvalio se trenerima koji su me vodili u Jaski i uz koje sam napravio prve nogometne korake.
Bi li mogao istaknuti neku tvoju najdražu ili najbolju utakmicu u karijeri?
-Bilo je nekoliko utakmica koje bih izdvojio kao najdraže. Posebno pamtim utakmicu za Zagreb protiv Rudeša kada smo izborili povratak u 1. HNL, zatim već spomenuti prvoligaški debi protiv Šibenika, potom prvi nastup za Lokomotivu protiv Osijeka te svakako i iznad svega nastup za Hrvatsku protiv Meksika u Los Angelesu.
I za kraj, tvoja poruka za djecu koja kreću u svijet nogometa. Kako doći do uspjeha, probiti se i postati vrhunski nogometaš? Koji je recept?
-Treba jako puno rada, truda i odricanja i to je jedini put do uspjeha. Život nogometaša nije nimalo lagan. Tu su fizički napori, malo vremena za odmor i druženja s prijateljima, čak i obitelji. Puno putovanja, česta izbivanja od kuće... Ali uz puno truda i rada sve se može i rezultati će doći. Znam to po sebi. I još bih iskoristio prigodu za kraj da posebno zahvalim na svemu mojoj obitelji (ocu Zlatku, mami Vesni, bratu Danijelu, sestri Dijani) koja je uvijek bila uz mene i pružila mi sve što mi je trebalo. Bez njih ne bih mogao uspjeti i sve ovo ostvariti. Spomenuo bih svakako i moju suprugu Ivanu s kojom sam u braku godinu i dva mjeseca i koja mi je velika podrška – zaključio je svoju priču Denis Kolinger, pozdravivši pritom sve čitatelje jaska.hr-a.
Tomislav Tadić

TAGOVI | Denis Kolinger | NK Lokomotiva