GORAN GORIČKI-JASKANSKI "AS Z BREGOV"

19.03.2020. Goran Gorički, istinska legenda jaskanskog i hrvatskog motocrossa, jedan je od najuspješnijih i najtrofejnijih jaskanskih sportaša svih vremena

Rođen je 7. siječnja 1973. godine, a svoju uspješnu karijeru započeo je 1984. prvom utrkom na svojoj Mladini. Višestruki je osvajač titule najboljeg sportaša grada Jastrebarskog i Zagrebačke županije, četverostruki prvak Hrvatske (1992, 1993, 1994. i 1995.), a četiri je puta osvojio i Alpe Adria kup. Više puta je proglašavan najboljim motociklistom Hrvatske, a po završetku karijere, 2011. godine imao je oproštajnu utrku kakvu svijet motocrossa ne pamti, s više od stotinu najvećih vozača s područja bivše Jugoslavije i diljem Europe. Tijekom 25 godina svoje velike karijere nastupao je za Jasku (1984-2002, 2004-2009) i Samobor (2002-2004), a za čitatelje jaska.hr-a, „prelistao“ je zbirku svojih sjećanja na dane ponosa i slave.
Gorane, kada je i kako počela tvoja ljubav prema motorima i motocrossu?
-Sve je počelo zahvaljujući mom ocu Željku, uz kojeg sam se motao po radioni i koji mi je kupio motor Tomos. Tako sam zavolio motore i već s 11 godina, 1984. započeo s natjecanjima, a 1985. sam već počeo nastupati u prvenstvu Jugoslavije u klasi 80 ccm.
Sjećaš li se svoje prve utrke i pobjede?
-Prva utrka je bila 1984. na našoj Mladini. Sjećam se da sam pobijedio u prvoj vožnji, u drugoj sam bio treći, a u ukupnom poretku sam osvojio drugo mjesto. Prve pobjede se stvarno, ni uz najbolju volju ne mogu sjetiti. Bilo je to jako davno, a i bilo ih je puno.
Možeš li izdvojiti neke najdraže utrke i pobjede?
-Svakako bih izdvojio pobjede u prvim vožnjama u Mladini u utrkama za Europsko prvenstvo 1996. i 1997. godine. To je bio ogroman uspjeh, slaviti u konkurenciji najboljih europskih vozača i to još na svojoj stazi i pred svojim navijačima. Izdvojio bih i nastup za Hrvatsku reprezentaciju u Kupu nacija u Sao Paolu 1999. godine. Ja sam vozio klasu 500 ccm, a u ukupnom poretku smo osvojili 12. mjesto, što je najveći uspjeh u povijesti naše motocross reprezentacije jer je Kup nacija daleko najjače natjecanje u svijetu motocrossa.

Jesi li kao vozač, pogotovo u svojim počecima imao uzore u domaćoj ili međunarodnoj motocross konkurenciji?
-Bilo ih je, a izdvojio bih dvojicu. To su Ruda Špiljar i Stjepan Rački.
Možeš li istaknuti neke svoje najdraže odnosno najteže staze na kojima si vozio?
-Najdraža i najljepša staza mi je naravno, naša Mladina. Na domaćem terenu sam se uvijek najbolje osjećao obzirom da sam bio u domaćem okruženju i na stazi čiji sam svaki metar u detalje poznavao. Draga mi je i staza u Neuhausu, par kilometara od Bleiburga (Austrija). Što se tiče najtežih staza, ne mogu sada izdvojiti neku stazu posebno ali bilo je problematičnih staza na kojima je bilo jako teško voziti zbog lošijih uvjeta, najčešće zbog velike prašine, a ona je najveći neprijatelj svakom vozaču.
U svojoj karijeri si imao puno lijepih trenutaka o kojima si već i pričao. Sjećaš li se nekih teških i neugodnih situacija i događaja?
-Jedna od najtežih i najneugodnijh situacija mi se dogodila kad smo išli na utrku u Španjolsku, u Barcelonu. Pokvario nam se kombi tijekom puta pa smo zamjenskim vozilom koje je dovezao tata, jedva uspjeli stići na utrku. Onda mi je na samoj utrci pukla prednja guma u prvoj vožnji, pa stražnja guma u drugoj vožnji! Nevjerojatan peh za pehom. I onda je još uslijedilo „šlepanje“ na putu kući. Bilo je nažalost i dosta ozljeda, a najteža mi se dogodila na utrci u Rakovom Potoku, kada sam teško ozlijedio vrat. Malo je nedostajalo da ostanem nepokretan. Ipak, bilo je sreće u nesreći pa sam se uspješno oporavio.

Koji su bili tvoji najdraži suvozači i najveći rivali?
-Od suvozača koje bih izdvojio, bili su Janez Juhant, Saša Simčič, Ruda Špiljar, Franjo Horvat, Viktor Bolšec i Luka Brajdić, a najveći rivali su mi bili Boštjan Kampuš, Janez Sitar, Andrej Gošnik, Bogomir Gajser, Sašo Kragelj i Nenad Šipek.
Kad podvučeš crtu pod svoju karijeru, jesi li zadovoljan ostvarenim? Misliš li da si mogao i više uz jaču logistiku i financijsku potporu?
-Zadovoljan sam ali samo mogao i više u nekim boljim okolnostima. Imao sam 1992. godine nekih kontakata i postojala je opcija odlaska u Njemačku ali je sve na kraju zaustavio rat. Da se to realiziralo sigurno bih imao više mogućnosti za iskorak na još višu razinu. Naravno, nedostajalo je i sponzora odnosno financijskih sredstava da bih mogao postići više na međunarodnoj sceni.
I za kraj, tvoja poruka za mlade vozače, za one koji su na početku svog puta.Koji je najbolji put i što je potrebno za uspjeh?
-Najprije moraju imati maksimalnu potporu roditelja jer je u svemu tome potrebno puno odricanja, a i novaca, obzirom da je motocross dosta skup sport. Bez toga se ne može uspjeti kao ni bez puno rada, truda, želje, ljubavi i upornosti. To je put do uspjeha. 

Ovom porukom naš „as z bregov“, kako su mu „tepali“ za vrijeme njegovih najvećih uspjeha, završio je svoju moto priču, uputivši pritom pozdrav svim ljubiteljima sporta i čitateljima jaska.hr-a.
Tomislav Tadić

TAGOVI | Goran Gorički MCK Jaska